
Ako ste mislili da su radne akcije načisto izumrle, grdno se varate. Danas smo nas 17 iz firme imali radnu akciju preuređenja dvorišta i
krečenja neke "narodne kuhinje". Odnosno katoličke pomoći beskućnicima gde imaju TV salu, doručak i ručak (plaća se po principu, daj ako imaš) i salu sa veš mashinama. Baš im je to fino organizovano. Kako je najveći problem beskućnicima to što
im je dosadno (to sami kažu), onda smo imali i nekoliko pomagača. Mislim da je prijalo i njima i nama da radimo jedni sa drugima. Svako je ponešto naučio. Ja se u
životu nisam toliko izfisikalisao sa zidarskim kolicima, ciglama, krampom,
lopatom i grabuljama. Uglavnom, prvo sam šišajući se skupio preko 1100 dolara za "humanitarc", pa onda bogami i pormbao za beskućnike, tako da postajem prava Majka Tereza. Ali ono što je za mene bilo najveće otkriće je da pored ludaka tu ima
i baš OK likova koje je nesreća naterala da budu beskućnici. Tip sa kojim sam radio je bio zidar (za popločavanje), ali ga je zgazio džip i povredio mu ledja, tako da nije mogao da radi, pa se propio, izgubio kuću (jer nije imao para da otplaćuje rate kredita) i ostao na ulici. Prosto je neverovatno kako se ovde lako može postati beskućnik. Mada moram priznati da sam se šokirao kad sam 2004. video beskućnike u mitrovačkom parku. Ne znam, ali to mi je nekako bio stran koncept za Jugu. Možda ranije nisam dobro gledao.
Roman je i dalje u fazi preuređivanja i pored humanitarnih aktivnosti nekih novosti i nema. Da, sutra gledamo monodramu "Plavuše, smeđe i osvetoljubive riđojke" gde jedna žena glumi sedam likova. Javiću utiske.