Danas je 9. mart, rođendan moje koleginice Amrite s posla, a pošto se ovde 8. mart ne obeležava niti je iko drugi čuo za njega period je prilično bez proslava. Ipak, 9. mart je jedan srpski istorijski datum koji se 1991 duboko ucrtao u moju memoriju. Znam da naslov ovog bloga kaže da neće biti filozofiranja, ali ovo što ću reći je čisto memoarskog tipa, a bogami i dokaz mom slonovskom pamćenju (koje i nije baš najsjajnije nakon 15 godina).
Te subote 9. marta 1991 (da krenema kao “Grlom u jagode”) mom prvom komšiji i najboljem drugu iz tog perioda, Ratku Simoviću je bio 13. rođendan. Sećam se da je na žurci bilo par momčića i devojčica, ne previše, ali od imena sam siguran da je tu bio Travica i Magdalena (kasnije devojka Duce Ribarca) koja je non stop proganjala slavljenika i rekao bih bila do ušiju zaljubljena u njega i jedna fina devočica koja mi se sviđala, ali sam joj zaboravio ime (toliko o memoriji). Onda, na našu strahotu, “je nepoznati genije kresnuo TV, a baš je iš’o Dnevnik i pokvario nam sve” (Đ. Balašević). Koliko se sećam, prva vest nisu bile demonstracije, nego neki džumbus u Hrvatskoj. Ja bih se zakleo da su bile u pitanju policijske stanice na Plitvicama jer se sećam snega, plavih policijskih (MUPovskih) transportera i priče o poginulima. Istorija (ili moje guglovanje) kaže da se to desilo tek 31. marta. Sad ko bi znao šta sam ja to video na dnevniku 9. marta. Naravno, Dnevnik je nastavio o divljanju demonstranata. Moram najiskrenije priznati da niko koga sam znao u to doba nije bio otvoreno protiv Slobe, tako da je to bio šok za mene. Jednostavno su se svi otvoreno hvalili da su glasali na ‘našeg Dr Stojšića’ – lokalni poslanik, podržan od SPS-a. Vuk je bio četnik (puj, puj, daleko bilo), a reformisti su bili ‘ustaše’ – valjda zbog Ante Markovića i onog kenedijevskog Dr Ivana Đurića. Takvu klimu je neko uspeo da stvori (da ne pominjemo Ozne i Udbe) u mojoj vojnoj zgradi. Mnogo godina kasnije sam se pitao šta bi se desilo da je više ljudi poput mog brata Dušana i ujne Ane glasalo za reformiste i mog prijatelja Gorana Matića koji je mnogo godina kasnije postao legendarni ministar za informisanje. Da se to desilo kod nas, ali i kod Hrvata, Muslimana i Slovenaca (Makedonci bi se i ovako lako složili), danas bih verovatno kukao da od kad smo zamenili dinare za evro mnogo gore živimo u ovoj Evropskoj Uniji.
Ipak, u vezi demonstracija, ono što ljudi danas zaboravljaju, je da smo svi mi uključujući i Slobu tek učili da ne razmišljamo kao komunisti, tako da je u poređenju na Tijanmen trg i Kineze, Sloba ispao prilično nežan, možda i zbog toga što policija nije bila dovoljno spremna, a vojskom još uvek nije upravljao. Ali je sve to bila uvertira za haos koji je dolazio.
Onda je moja Dobrila došla po mene jer me je Ljubiša zvao na telefon kući, što je bilo neuobičajeno od njega, posebno pre 9 sati i jeftinih impulsa (Pirotu eve me :). Rekao mi je u nekom pozitivnom uzbuđenju kako tenkovi upravo prolaze pored zgrade (što je za vojno lice koje je 20 godina radilo u miru stvarno uzbudljivo) na Bulevaru AVNOJ-a (barem mislim da se tako zvao, sada je Bulevar Mira) i kako na Jugoviziji u Sarajevu nastupa Bebi Dol sa pesmom mog brata od tetke, Zorana Vračevića koji je već tada bio nekoliko godina u Londonu baveći se muzičkom produkcijom i izbegavajući vojnu obavezu (to mu dođe kao neka naša porodična crta).

(
Zoran je desno, u crnoj majici)
Nakon toga sam pohitao nazad na žurku i uskoro je počela pesma Evrovizije sa favoritima Danijelom i pesmom «Ma daj obuci levisice» i «Brazilom», Bebi Dol. Ako se ljudi ne sećaju, izbor za predstavnika na Pesmi Evrovizije je bio teška politička rabota. Svako je glasao prvo za svog predstavnika, a onda za one sa kojima su imali dil. TV Zagreb je imao dugogodišnji monopol na glasove ostalih republika (mada su realno Hrvati bolji u ša-la-la muzici, jedino ako City rekords nije nešto drastično promenio), sem pobede Jugotonovog Danijela sa pesmom Džuli (inače plagijatom), kao predstanika TV Titograd. Uglavnom, ispostavilo se da je Sloba za novoproklamovanom «TV Bastiljom» uspeo da konsoliduje srpsku poziciju tako da su za Bebi Dol glasali TV Beograd (naravno), ali i Priština i Novi Sad, pa čak pomalo i Makedonci. Na kraju su ostali samo Crnogorci dok je skor između Danijela i Bebi Dol bio nerešen. Kad je poslednji Crnogorac dao Bebi Dol samo 4 poena, sve je izgledalo izgubljeno jer se očekivalo da će bivši lokalni pulen dobiti mnogo više bodova. Nije dobio ni jedan i Bebi Dol se našla na putu za Rim, gde će osvojiti predzadnje mesto, jedno bolje od Dada i Slađane sa Princezom što samo potvrđuje da je plasman na Evroviziji uglavnom obrnuto proporcionalan kvalitetu pesme. Uglavnom to je bila poslednja zajednička Evrovizija koja je nagoveštavala da možda konsolidovani možemo i očuvati Jugu (barem meni sa 13 godina). A onda je došao ponedeljak, kad sam se izvukao iz škole na neko takmičenje u đečijoj biblioteci, kad smo umesto takmičenja gledali direktan TV prenos studentskog protesta sa Terazijske česme, Lečića i studentskih zahteva da se Vuk pusti sa robije. Sve je to bio samo nagoveštaj mnogih izgubljenih časova, dana i godina koji su nam sledili...