Doduše roman sam počeo da pišem pre nekih godinu ipo dana, ali sam stao jer nisam znao šta bih s njim kad ga završim. Onda mi je posle palo na pamet da ga izdajem na Internetu kao Blog:
You Have to Believe Me. Jeste da neće doneti neke pare, ali ne može da škodi (bar se nadam). I tako sam ja tu krenuo da se petljam sa tim i tek sam bio okačio jedno poglavlje, kad sam već dobio prilično pozitivan komentar od neke čitateljke iz Amerike koja je nabasala na njega. Kako? Nemam pojma, ali to me je podstaklo da prionem i da pišem barem poglavlje na dan. Trenutno sam na 1/7 posla po slobodnoj proceni. Ovde se zna (na meru) koliko roman treba da ima reči, a ja sam se za ove 3 i kusur godine studiranja ovde navikao da štimam pisanje prema broju reči, tako da bi trebalo da bude u redu. Uglavnom, evo, sad nakon 5 poglavlja napisanih, objavljujem da je spreman za prve čitaoce. Dvoje prijatelja ovde je obećalo da će mi proveriti engleski, ali za sada je sve izvorno i nekorigovano. Pretpostavljam da većini neće baš mnogo značiti što je na Ingliškom, ali za sada će biti tako. Sumnjam da ću ga prevoditi. Inače se 100% oslanjam za Internet, Google mape, baze podataka o nekretninama, tako da su sva mesta realna, koliko god mogu biti kad se piše o nečemu gde nisam bio (kao Karl Maj).
O ostalim stvarima u najkraćem, još nismo našli stan a i ponuda je nešto utanjila, pa se šalimo da ćemo do kraja da čuvao kuću Kumi i Ričardu kad nas odavde isteraju pošto će oni biti u Japanu. Kumi je u petak imala rođendan (kad i Dobrila), pa smo se siti naigrali i najeli u nekom argentinskom restoranu gde se jede samo mesište! Jeste da je sve fenomenalno, ali je previše. Doduše Sneža je svoje slistila, a ja moje jedva. Umalo se obruka (da ne pojedem). Šta da vam pričam kolike su porcije kad imaju stejk (šniclu) od kile govedine. I to ljudi pojedu. Za ne poverovati. Ovo je slika sa igranjca nakon te vechera. Patnja zbog pojedenog praseta još mi se vidi u očima ;).
Нема коментара:
Постави коментар